Bugarska. Zvuči kao destinacija iz bajke, zar ne? Povijesni gradovi, predivne planine i – naravno – ona famozna Dolina Ruža koja privlači sanjare i ljubitelje mirisa.
E pa, ako mislite da smo samo prošetali kroz cvjetna polja i upijali sve te čari, moram vas razočarati. Naše putovanje kroz Bugarsku bilo je sve samo ne klasično.
Veliko Tarnovo: Prvi korak – u hotel, ravno u krevet
Naša prva stanica bila je Veliko Tarnovo, mjesto koje bi vam oduzelo dah svojim povijesnim šarmom… barem tako kažu.
Ali, dok smo mi stigli tamo, moja viroza je već postala glavna zvijezda putovanja. Svi planovi za istraživanje grada pali su u vodu – doslovno, jer sam se slomila u hotelskoj sobi.
Arena Tarnovo Hotel bio je naš privremeni dom, a Tomica je proveo večer prateći moje trikove i kombinacije tableta da se dovedem u normalno stanje.
S obzirom na da je bio osuđen na hotelsku sobu krenuo je u promjenu rute preko prijevoja Shipka.
Shipka Prijevoj: Povijest u oblacima
Nakon što sam se malo sabrala, uspjeli smo se dokopati Shipka prijevoja.
Krenuli smo onom uskom, vijugavom cestom koja vodi do Monumenta slobode, i moram priznati – zaboravila sam na svoju bolest (barem na trenutak). Pogled s vrha?
Ma to je nešto zbog čega bi svatko poželio postati planinar. I dok smo stajali tamo, promatrajući beskrajne horizonte Balkanskih planina, sve je bilo jasno – ovo mjesto ima dušu.
Osjetili smo povijest u zraku, dok je vjetar nosio priče o herojima koji su branili ove planine.
Ovaj monumentalni spomenik, otvoren 1934. godine, podignut je u čast žrtvama koje su dale svoje živote za oslobođenje Bugarske tijekom rusko-turskog rata (1877.-78.). Dizajniran od strane arhitekta Atanasa Donkova i kipara Aleksandra Andrejeva, spomenik je visok 31,5 metara i ima oblik odrezane piramide. Iznad ulaza stoji impresivni brončani kip lava, dugačak 8 metara, koji simbolizira pobjedu nad osmanskim snagama. Unutar spomenika, nalazi se mramorni sarkofag s ostacima ruskih i bugarskih vojnika, kao i replike vojnih zastava i relikvije. S vrha tornja pruža se spektakularan pogled na panoramu Shipke, što čini ovaj posjet nezaboravnim iskustvom. Spomenik na Shipki nije samo povijesno značajan, već i vizualno impresivan.
Crkva Shipka: Zlato u zelenilu
Nakon prijevoja, put nas je odveo do Crkve Shipka.
Što reći?
Skrivena među zelenilom, njene zlatne kupole sjajile su kao da ih je netko netom pozlatio. Ispod tih blistavih kupola, osjetili smo tišinu koja je pričala o povijesti, hrabrosti i vjeri. Bilo je to pravo malo otkriće usred naše avanture, mjesto gdje se povijest i duhovnost stapaju u jedno.
Memorijalna crkva Shipka, sa svojim zlatnim kupolama koje se ističu u moru zelenila, prava je arhitektonska ljepotica. Poznata i kao Ruska crkva ili Spomen hram Kristova rođenja, sagrađena je između 1885. i 1902. godine. Crkva je posvećena ruskim, ukrajinskim i bugarskim vojnicima koji su poginuli tijekom rusko-turskog rata (1877.-78.). Imena vojnika ispisana su na trideset četiri mramorne ploče unutar crkve, dok se ostaci poginulih nalaze u sedamnaest kamenih sarkofaga smještenih u kripti. Zvono crkve, izrađeno od odbačenih čahura prikupljenih nakon bitke, visoko je 53 metra i dodatno naglašava povijesni značaj ovog mjesta. Posjet ovoj crkvi pruža ne samo duhovno, već i kulturno obogaćujuće iskustvo, podsjećajući nas na hrabrost i žrtvu onih koji su se borili za slobodu.
Kazanlak i Dolina Ruža: Potraga koja je završila u muzeju
A onda… Dolina Ruža.
Zamislite samo, vozite se kroz Kazanlak, tražite ta predivna polja puna ruža i mirisa, a sve što pronađete je – praznina.
Ma daj, Bugarska, gdje su te ruže? Vozili smo se kilometrima, i to doslovno, u potrazi za tim cvjetnim čudima, ali sve što smo našli bila je pustinja (ne doslovno, ali gotovo tako).
Nakon 50 kilometara razočaranja, Tomica, moj heroj, okrenuo je motor natrag prema Kazanlaku, odlučan da barem saznamo gdje su nestale ruže.
I tu dolazimo do Muzeja ruža, mjesta gdje nam je postalo jasno – ruže su već davno pobrane.
I naravno, tko bi drugi nego ja mogao previdjeti ključnu informaciju o sezoni branja? Eto, umjesto da se valjamo u ružinim poljima, završili smo u muzeju, naučili sve o povijesti i procesu, ali ostali bez mirisnog iskustva. Ah, život.
Rila Planina: Kiša, blato i prevrnuti motor
Nakon Kazanlaka, put nas je odveo prema planini Rila.
Imali smo veliki plan – posjetiti Sedam Rilskih jezera i uživati u prirodi. No, sudbina je, kao i uvijek, imala svoje planove.
Kiša je počela padati, noć, planina… ali mi po dogovoru idemo do žičare u Rilima.
Stigli smo do ulaza i Tomica odmah prepoznaje problem.
Motor je pretežak, tlo mekano mora podetnuti nešto pod “nogicu” motora da se ne sruši. Dok ja krećem u potragu za većim kamenom, daščicom ili nekim čvrstim predmetom za podmetanje, stvari se brzo kompliciraju. Motor, zbog svoje težine, samo se srušio na kofere, a ja… pa, paničarka u totalnom šoku. 😱
U tom trenutku shvaćam da s ovakvim natovareni motorom, Tomica jednostavno neće moći sam podići motor. A ja? Pa, nisam baš najbolja pomoć u toj situaciji.
Ali, upravo u tim trenucima kad misliš da si na rubu živaca, pojavi se dobra duša i pomogne ti.
To je ljepota putovanja – uvijek imaš priče za ispričati.
Na kraju dana, pronašli smo smještaj u Hotelu Magnoliya.
Možda nije bio luksuz, ali nakon svega što smo prošli, topli tuš i krevet bili su sve što nam je trebalo. Večer smo završili s rakijom i pivom, nazdravljajući nevjerojatnom danu i svim onim nepredviđenim trenucima koji ga čine nezaboravnim.
Zaključak: Bugarska – Avantura kojoj se vraćamo
Bugarska je jedno veliko iznenađenje. Nije bilo sve po planu, nismo vidjeli sve što smo željeli, ali jedno je sigurno – bilo je nezaboravno. Avantura, smijeh, suze (možda malo) i priče koje ćemo pričati godinama. Bugarska je definitivno ostala na našoj listi, i znamo da ćemo se vratiti da istražimo sve ono što smo propustili.
Ako tražite putovanje koje će vas iznenaditi na svakom koraku, pridružite nam se na Generacija X i pratite naše avanture!
Dodaj komentar